Za razliku od Svetog pisma koje obiluje ovcama (koliko je samo Jakov služio kod Labana da bi zaslužio Rahelu!) mi smo ovce, za mog vakta, imali samo jednu ili dve godine, najviše tri. Ne sećam se od koga su ih moji kupili, ali pored stare slame nikao je tor, nisko odeljenje koje je imalo u sebi nešto nomadsko, dok je štala bila večita, jedina je, uz veliki oborac za svinje, bila patosana cigljom, avlija nije bila patosana, i sobe nisu bile patosane, uglavnom smo primljeni u porodicu ovčarskih naroda, gde ipak nismo bili punopravni član, nismo imali magarca ni pulina, ovce je neko vreme čuvao deda, kod ovaca je, govorilo se, kao da su ovce bile Vakant ili Siget, cele sam se zime brinuo da nam sa utrina ne dođe kurjak, ta je zima bila jaka, a ako su bile dve, obadve su bile jake (samo zime mogu biti jake, ne postoji jako leto, jaka jesen, ili jako proleće, samo zima, sa smetovima zbog kojih su duž pruge bile drvene ograde, i sa vetrom kao kod Puškina - to kak zver ona zavoet/to zaplachet kak ditia, čas kao zver zaurla/čas zaplače kao dete, jedne smo zime jagnje koje je dobilo ime Sukan hranili na cuclu, i stanovalo je više u kujni, pored šporeta, nego sa svojom vrstom, zbijenom u toru gusto kao što su zbijena zrna u klasu žita ili u klipu kukuruza.
U govoru su se pojavile nove reči, dvizarka, šilježe, u šupi sam donedavno sretao makaze za striženje ovaca, a u slavu nove vrste i novog privrednog poleta naručen je bio bundaš, najimpresivniji odevni predmet koji sam ikad video, od ovčijih koža, dugačak tako da mu donji, kožom opšiveni deo šušti nad sve ređim busenjem osušene trave u slatinama, ili klizi po snegu, kragna mu je od krzna i kad se podigne iznad nje se otpozadi vidi samo vrh šubare; pošto je ogroman ćurčije ga ne ostavljaju da bude klot, nego ga išaraju poprečnim raznobojnim kožama, koje su izbuškane, rupice su veličine onih koje se u kancelarijama mašinski prave da se dokumenta metnu u fasciklu, bundaš mi se činio kao mapa Banata, neke su mi šare bile kao iz rumunske narodne radinosti, druge su nagoveštavale buduću naivnu umetnost Slovaka, nadživeo je dobrano našu ovčarsku epizodu (da, bio je film “Ovčar”, Glen Ford kuburi sa komšijama koje mrze ovce, dok Boža i Tomašovi nama nisu reč rekli) i visio je, bundaš, na za njega iskovanom metalnom aufingeru i na klinu zakucanom za drveni stub u šupi, nosio je tajanstveni žig Azije i njenih tundri, a imao je u sebi i nešto crkveno, sa ranglan rukavima širio se naniže, kako bi maneken mogao i oštrijim korakom da krene za stadom, delovao je i kao uveličani zimski stihar; primetili smo da moj sestrić Ognjen, koji je imao možda četiri godine, zazire od bundaša i izbegava da uđe u šupu, pa smo ga naizmenično molili da nas nešto posluša, da nam donese ručkonošu ili točir, on bi rekao da ne može: “Tamo je bundaš!”
Nema ničeg manje pouzdanog od ove moje hronike: jagnje koje smo hranili na cuclu bilo je crno, ali kad duže mislim na njega ono postaje suro, istovetno kao štrikovi od vune njegovih predaka; vuna se redila i prala na Selištu, drvene klupe bile su zabodene u pesak i samo je radna površina bila iznad vode, sapun je bio iz babine radinosti, pokrovci su bili na obali, te se vune sećam više nego živih ovaca, ali i sada znam da su bile bele, cigaje, prizor na vodi kao da se ponavljao nekoliko leta, zato računam da je i naša čobanska pustolovina trajala nekoliko godina, ili su košava i vejavica spojile tri jake zime u jednu, ili su žetve, vršidbe i berbe grožđa jednu te istu zimu raspolutile, kao u desetercu, na tri polovine, preslica je svake zime radila kao što je giljotina kloparala u vreme francuske revolucije, ali mogla je sve to biti i stara vuna, na tavanu su se sušile ovčije kože… Sve su to što bi se na sudu reklo posredni dokazi: pramen belog krzna, koje se još ne zove vuna, trajao je, zakačen o hrapavu koru stare kruške iza slame, mnogo duže nego što smo imali ovce.
-------------
Radio-televizija Vojvodine www.rtv.rs
Servis odloženog gledanja i slušanja media.rtv.rs
Негізгі бет DOPISNICA IZ BANATA 165 - Ljubomir Živkov: Ovce
Пікірлер: 3